Tema susreta bio je njezin autobiografski roman „Trči! Ne čekaj me…“ nastao u rodnom Karlovcu na temelju dnevničkih zapisa iz vremena Domovinskog rata, a zapisivala ih je kao 13-godišnja djevojčica u podrumu svoje zgrade gdje se s obitelji i susjedima krila od zračnih napada. Budući da je dosta vremena provodila u skloništu, svoje prve rečenice napisala je na sitnim drvenim letvicama, a ti zapisi stoje još i danas.

Autorica je učenicima 6., 7. i 8. razreda pristupila iskreno i prirodno čitajući im dijelove romana ili jednostavno blisko komunicirajući s njima poput prijatelja,  govoreći im o svojim ratnim danima koji su joj zauvijek prekinuli bezbrižno djetinjstvo.

Do konca susreta gotovo da i nije bilo učenika ili učitelja koji je pritom ostao ravnodušan ili, barem kriomice, pustio suzu. Unatoč silnim emocijama, reakcija učenika bila je i više nego pozitivna.

Pred kraj susreta čuli smo i snimku završetka rata u Karlovcu.

Susret je završila porukom koja proizlazi iz sadržaja knjige. Odnosi se na događaj u kojem spisateljica sa svojim prijateljima baca ključ skloništa u obližnje jezero kao simbol završetka rata. Taj ključ mora ostati u jezeru zauvijek jer nama treba mir, zauvijek.

Obitelj je najtopliji pokrivač kad ti je najhladnije poručila im je književnica.

Još jednom od srca zahvaljujemo Bojani.