Biciklima su krenuli put Krvara i dalje prema Motovunu slijedeći trasu nekadašnje uskotračne pruge Parenzane. Prvo zaustavljanje je bilo na mostu Krvar. Korito potoka bilo je suho pa su njime mogli prošetati i ispod mosta. Na tom su mjestu doznali o povijesti Parenzane. Nastavljajući prema Motovunu prošli su pored miljokaza s oznakom TPC (Trieste – Parenzo – Canfanaro) na 94 km pruge. Jutarnja hladnoća je još uvijek štipala lica i ruke. Vozeći se dalje, tamo negdje oko Rušnjaka, utonuli su u blagu maglu. Putem su nailazili na brojne lokvice ostale od jučerašnje kiše. Kroz svaku je trebalo proći ako si htio očistiti blatnjave kotače bicikla. Motovun se sada jedva nazirao kroz maglu. Iza blagog zavoja čekao je mračni tunel. Tko će prvi smoći hrabrost… Krenuli su polako, jedan za drugim. I gle! Odjednom su se u tunelu upalila svjetla nanizana na svodu. „Lako sada“, rekli bi neki.

 Na izlasku iz tunela trebalo je brzo obaviti fotografiranje. Magla je ponovo prekrila krajolik.

        Vraćajući se istim putem, tamo gdje Parenzana prelazi preko ceste za Brkač,  učenici su zastali promatrajući i skicirajući pejzaž. Pokušali su svim osjetilima doživjeti maglovito, hladno, jesensko jutro tek povremeno obasjano sunčevim zrakama.  Spretniji dječaci  povremeno su priskakali u pomoć onima kojima bi pao lanac ili čak pedala. Vraćajući se prema Karojbi uzbrdica je bila blaga, ali neumoljiva. Jedan za drugim, učenici su se skinuli u majice kratkih rukava. A i sunce je malo jače zagrijalo. Bližilo se podne, čulo se sa zvonika.

Još je preostala uzbrdica po asfaltiranoj cesti do škole. Umorni, ali zadovoljni i puni dojmova uspješno su odradili  i taj dio.

Snježana Klanjac